Stvarnost ili San?
Autor dusa | 1 Okt, 2008
Ustajem! Hodam zivotom kao kroz san. Iza mene je ostala guzvana postelja. Nemam volju da se okrenem i pogledam. Koracam naprijed! Idem, ali ne znam gdje zurim, ali ne znam zasto. Placem, ali ne znam zbog cega. Ispred sebe ne vidim nista, ali ne odustajem. Koraci postaju teski, ali trudim se svom snagom. Osjecam da posustajem. Padam! Udarac boli. Dizem se i ponovo krecem naprijed. I dalje je sve isto. Gubim volju za sve. Odustajem! Stala sam! Gledam u daljinu bez cilja. Trazim nešsto, ali ne znam sta. Smijem se necemu, ali ne znam cemu. Osjecam da me nesto pritisce...gusi...boli. Ne zelim da mislim o tome, ali bol postaje jaca. Kraj mene prolaze ljudi, ali ja ih ne vidim. Osjetim samo da je tu neko. Prilaze mi ali ja cutim, ne mogu da otvorim usta da progovorim. Mozda i ne zelim! Ne zelim da me zale, a zale me. Ne zelim da mi prilaze, ali prilaze mi. Ne zelim da mi pricaju, ali pricaju mi. Ne slusam ih! Osvrcem se oko sebe, ali nišsta ne vidim. Krecem naprijed i opet ona jaka bol u meni, opet me to zaustavlja. Pitam se ko mi to neda da idem dalje. Odgovora nemam. I sve je ostalo tako nedoreceno i ne izgovoreno. Sama ova putanja mog zivota. Sama ja u svemu ovom. Mozda vise nema smisla da idem dalje, ali negdje duboko u meni to zelim. Stojim i razmisljam!
Vjetar puse! U jednom trenutku pozelim da sam vjetar, da poput maestrala zaigram negdje daleko, gdje je sve savrseno. Podizem ruke! Preklinjem vjetar da me povede sa sobom, ali on samo prolazi pored mene. Ruke su ostale podignute, suza je kliznula niz obraz. Opet sam tu kao i na samom pocetku. Opet je sve isto. Osjecam da me neto gura da idem. Okrecem se, ali ne vidim nikog. Oko mene je tama. Sve je crno. Sjetim se da je to mozda onaj moj unutrasnji glas. Osmijeh mi se pojavljuje na licu. Krecem naprijed; brze nego prije. Trcim! zurim! Mojom glavom prolaze razne misli, ali ona glavna me muci, „GDJE TO IDEM!". Stajem! Pognute glave ispustam suzu. Ne zelim da placem, ali suze same klize. Podizem glavu i vidim negdje u daljini svjetlost. Radujem se! Smjesim se! Krecem naprijed, ali padam. Posustaje mi snaga, ne mogu da se borim. Odustajem! Spustam lice ka dnu i tonem.
Oci mi se naglo otvaraju i shvatim da je to bio samo san!
